RADIO SLOBODNA EVROPA, JUL 2007.

„Koji je najjači utisak sedmice za nama? Dešavanja je mnogo: Budva Grad Teatar, KotorArt Festival, Rolingstonsi....“

Najjači utisak ne pronalazim među predloženim događajima. Reći ču Vam i zašto, ali prije toga, želim da kažem da je najjači utisak je za mene situacija iz privatnog života, i, što da ne - podijeliću je sa vama: to je rođendan moje mame! Obzirom da ga se, opterećen obavezama, nisam sjetio onda kada je trebalo, osjećam obavezu da ga markiram kao događaj sedmice kako takav propust više nikada ne bih napravio!

E sada, što se Vaših predloga tiče, ne mogu da se opredijelim ni za jedan iz prostog razloga što se radi o potpuno različitim kontekstima, dešavanjima, akterima, porukama, ciljnim grupam pa i o budžetima, organizacijama...čini mi se da je jedini imenitelj sva tri događaja naša potreba da se osjetimo dijelom velikog svijeta.i upravo iz te perpesktive bih rekao kako doživljavam svaki od događaja ponaosob.

Budva grad teatar-festival je koji iza sebe ima i lijepe i manje lijepe sezone... i sam, valjda, ovoga ljeta nastupam kao pijanista pa sam, u kontaktu sa odgovornima, osjetio da ti teški trenuci još uvijek nisu u potpunosti prevaziđeni i savladani.
Poslednjih par godina čitao sam vrlo mudre i produhovljene  naslove i podnaslove ovog festivala, iza kojih su sljedili vrlo  profilisani, pažljivo birani programi ...i onda, kada se konačno nakanim da odem, u prosjeku jednom tokom ljeta, napojen, osvježen i ohrabren iščitanim tekstovima, sopstvenim mislima i nadanjima, naiđem prvo na roštilje i kobasice, paštete i pomidore,  osjetim mix svih ovih  mirisa i čujem, neobičnu polifoniju planiranog umjetničkog užitka i (ne)planirane budvanske stvarnosti...

Uvijek su ovi prostori  bili na nekakvim istorijskim vjetrometinama, na kraju i početku svijetova-sve to vidim u toj i takvoj Budvi...valjda mora tako..
Žao mi donekle, organizatora i uložene energije, jer očiglednost truda biva zasjenjena  očiglednošću  zapostavljenog prostora. A, ruku na srce, žao mi podjednako i onih koji priželjkuju neke drugačije predstave i drugačiju melodiku. Nadležni bi rekli-Budva je metroplola crnogorskog turizma, i vjerovatno dodali-tu ima za svakoga ponešto. U tom momentu svi moji stavovi  padaju u vodu jer doživljeno i realno još uvijek u Crnoj Gori gube bitku sa umišljenim i nerealnim.

KotorArt , don Brankovi dani muzike, Betovenova deveta-oda radosti, himna evropske unije po prvi put u Crnoj Gori. Koliko je ko shvatio, ne znam. Angažman, napor, entuzijazam, kao i premor mnogih od nas-bili su očigledni i na licu mjesta...Zaslužio je don Branko i mnogo više od toga......
Realizacija i  uslovi koji uvijek mogu biti bolji, organizacija koja nikada nije savršena, publika koja uvijek ima poneku zamjerku i tako u krug i tako u  beskraj....ali, i pored svega, toplo mi je kao kotoraninu oko srca, da smo i ovu premijeru čuli BAŠ u ovom, najevropskijem od svih gradova lijepe i divlje ljepotice - Crne Gore.  Oda radosti govori o slobodi i bratstvu, o potrebi čovjeka da živi jedan sa drugim, ne pored drugoga. Govori iznad svega o potrebi pojedinca da bude sam sa sobom, kako bi imao osnovni preduslov da bude u zajedništvu sa drugima....to je bila poruka koju smo htjeli odaslati sa otvaranja Don Brankovih dana muzike, jer je to ono što je jednim dijelom bila i njegova misija...

I na kraju-Koncert Rolingstonsa je nešto što sam namjerno propustio. Mene gužve i te mase ljudi iz bilo kog razloga okupljene, jednostavno čine nesretnim. Kopkalo me je, kao organizatora, kako će to sve izgledati, da li smo dorasli organizaciji jednog tako velikog kocerta. Po reakcijama onih kojima vjerujem-izgleda da jesmo- I to je za svaku pohvalu! Crna Gora je, čini mi se, osjetila posljedice ovog događaja,  jer naći se kao destinacija  jednog benda kakav su Rolingstonsi znači pružiti svijetu informaciju o sebi, a u našem slučaju - znači i uštinuti same sebe, uz vrijedno podsjećaje da  smo tu, još uvijek živi i zdravi iako van ljetnje sezone u Crnoj Gori  malo takvih dokaza  ima...
50tak hiljada ljudi jeste brojka koja obavezuje na poštovanje kao što, recimo i  Cecinih, marakanskih 100 hiljada budi isto osjećanje....
Iz tog razloga, više od pukih brojeva – jer oni nisu dovoljni, ja sam u nastupu Rolingstonsa tražio simboliku i poruku. To mi i dalje predstavlja problem.... možda tražim previše..

Kotrljajuće kamenje tj. Rolingstonsi se, koliko sam čitao (nisam ništa gledao) dobro drže, još uvijek kotrljaju (i pored-zbira godina njegovih članova, koji budi najdublje poštovanje). Crna Gora koja danas slavi svoj tek drugi po redu  rođendan, za razliku od njih više me podsjeća, na lijepu i poučnu priču „Komadić koji nedostaje“- gdje kamen, neadekvatnog oblika, pokušavajući da se pokrene, da živi, traži djelić koji mu fali ...I ide tako ovaj  humanizovani, dakle i nesavršeni kamen, od oblika do oblika, pokušava pronaći  načina da se lako i radosno kotrlja...poslije dugo vremena, mnogih avantura, uspona i padova, shvata da ipak mora sam. Nema idealnih komadića koji da bi dali idealnu cijelinu. Ona se bruši bolno, strpljivo i posvećeno...

To je jedina veza, poruka  i simbolika koju pronalazim u ovim ali i svim prošlim i budućim velikim kulturnim projektima...Naša pripadanost svijetu ne leži u kratkom bljesku ovih velikih događaja,  već u dugotrajnoj i postojanoj svjetlosti koju oni treba da probude u nama. Ova svjetlost  nas čini vidljivim u očima drugih  a nama samima  i kao pojedincima i kao društvu  obasjava tunel sudbina koje živimo....